1 Opet vidjeh sve nepravde koje se èine pod suncem, i gle, suze onijeh kojima se èini nepravda, i nemaju ko bi ih potješio ni snage da se izbave iz ruku onijeh koji im èine nepravdu; nemaju nikoga da ih potješi. 2 Zato hvalih mrtve koji veæ pomriješe više nego žive koji još žive. 3 Ali je bolji i od jednijeh i od drugih onaj koji još nije postao, koji nije vidio zla što biva pod suncem. 4 Jer vidjeh svaki trud i svako dobro djelo da od njega biva zavist èovjeku od bližnjega njegova. I to je taština i muka duhu. 5 Bezumnik sklapa ruke svoje, i jede svoje tijelo. 6 Bolja je jedna grst u miru nego obje grsti s trudom i mukom u duhu. 7 Opet vidjeh taštinu pod suncem: 8 Ima ko je sam, inokosan, nema ni sina ni brata, i opet nema kraja trudu njegovu, i oèi njegove ne mogu da se nasite bogatstva; a ne misli: za koga se muèim i oduzimam svojoj duši dobra? I to je taština i zao posao. 9 Bolje je dvojici nego jednomu, jer imaju dobru dobit od svoga truda. 10 Jer ako jedan padne, drugi æe podignuti druga svojega; a teško jednomu! ako padne, nema drugoga da ga podigne. 11 Jošte ako dvojica spavaju zajedno, grije jedan drugoga; a jedan kako æe se zgrijati? 12 I ako bi ko nadjaèao jednoga, dvojica æe mu odoljeti; i trostruka vrvca ne kida se lako. 13 Bolje je dijete ubogo a mudro nego car star a bezuman, koji se veæ ne zna pouèiti. 14 Jer jedan izlazi iz tamnice da caruje, a drugi koji se rodi da caruje osiromaši. 15 Vidjeh sve žive koji hode pod suncem gdje pristaju za djetetom drugim, koje æe stupiti na njegovo mjesto. 16 Nema kraja narodu koji bijaše pred njim, a koji poslije nastanu neæe se radovati njemu. I to je taština i muka duhu.